|
|
| < | kolovoz, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovdje ćete čitati što ja mislim o općenito svemu....nadam se da će vam se svidjet. Ako ne, nema veze.
Eva
Kinky Kolumnistica
Tejka
Fifi
Selesh
Marina G.
Iva
Dory i njezina frendica
Dory
Fashion TV
Calypso the godess(of her own life)
My mail: tina.mala22@hotmail.com
Nothing special on my mind
just the perfect life I'd like to find
Posljednjih mjesec dana nemam baš sreće s odlaskom u krevet prije 3-4 ujutro. I ne, nisam crazy party girl, ne izlazim svake večeri i ne skljokam se u krevet mrtva umorna u neke sitne sate.
Point je u tome da ja jednostavno prije tog vremena nisam umorna. Oko 11 navečer, kada svi (tj. stariji od 30, 35) idu spavati, ja živnem. Tada započinjem svoje druženje sa doktorom Houseom, kasnije CSI-em, a zatim slijedi ordiniranje po Facebooku, mailu ili čitanje neke bolesno zanimljive knjige koju jednostavno nisam u stanju ispustiti iz ruku dok mi se oči ne počnu sklapati.
Sljedeći ritual je odlazak u kuponicu, čišćenje lica i nanošenje kreme i ostalo što ide uz to.
Kada se napokon nađem u krevetu, potpuno sam budna zbog prijašnjeg umivanja. Slijedi faza razmišljanja o svemu i svačemu, što-bi-bilo-kada-bi-bilo i slično dok mi se oči ne sklope. Ali tu nije kraj.
Ne spavam mirno, sanjam bolesno glupe/nesmislene/čudne snove koji uključuju raspon tema od baratanja čarobnim štapićem kao u Harryju Potteru do mačevanja sa Lukom Skywalkerom od kojih mi se kosa na glavi diže ili me probude u 6 ujutro i pitam se «Koji k…?!?»
Svim silama se trudim probuditi prije 11 da bih konačno uspostavila normalan bioritam. To se pokazalo mission impossible.
Doručkujem oko pola 1-1. I onda sam u šoku kad mi priopće da je ručak u 2 ili još gore, 15 minuta nakon doručka.
Sve u svemu, želim se naspavati u normalno vrijeme, što je nemoguće s obzirom da sam lagano pod stresom.
Frendovi otkazuju kino jer je pola sata prije dogovora padala kiša pa je sada sve mokro i njima se ne da.
Miranda daje lažnu nadu da mogu van, da bi mi, nakon mojeg priopćenja da odlazim, pitala zašto i kamo i usput rekla da se ona samo šalila kada mi je ranije tog dana dala zeleno svijetlo za izlazak..
Bijes koji se u meni nakupio preko dana provaljuje iz mene, vičem na Mirandu, ona viče na mene – i paf! Ostajem doma, ne uspijevajući čak ni javiti curama da ne mogu (jer se vikanje oduži na 40-ak minuta).
Možda se sve ovo čini besmisleno. Trebala bih smisliti novu taktiku za izlaske.
Užasno sam frustrirana. Želim mnogo toga, ali dobijem vrlo malo. I poslije se pitam zašto želim mnogo kad mi je ono što dobijem i više nego dovoljno? Ne bih ja bila ja da dobijem baš SVE.
Uglavnom, po tisućiti puta ovaj mjesec sam bila u shoppingu. I kupila sasvim nepotrebne lacostice. Pljujem po njima otkada znam za sebe. Imala sam troje i nisu dugo izdržale (a ok, ja sam ih izmrcvarila – bilo je to veoma hiperaktivno razdoblje života).
I sada ih kupim opet.
Što mi je trebalo to? Možda ipak je, da se malo oraspoložim.
Kaj ja znam.
Nisam šopingholičarka, ziher ne. Ne kupim svaku stvar koju vidim. Jer nema svaka stvar na sebi neku fensi-šmensi markicu, koja je glavni razlog zbog kojeg kupujem robu koju kupujem.
Pomalo i jesam snob. Užasno patim na marke.
Inače ne volim pratiti mase, ali zadnjih tjedan dana me gotovo svi koje znam bombardiraju sa svojim fensi krokodilček tenisicama.
Ah, baš sam glupa.
Znate ono kad nešto toliko želite pa da si kupite ne znam kakvu zamjenu za to ili pak nešto bolje od toga, niste zadovoljni? Ista stvar. Mogla sam si kupit kaj god, ali ne bih bila zadovoljna jer si ne bih kupila ono što želim. Možda zvuči glupo, ali je tako.
Materijalnim zamjenjujemo emocionalno...
Emocionalno trenutno nedostupno.
RUŽNE ŽENE - KAKO I ZAŠTO ŽIVE?
"Uvijek su me zanimale ružne žene - dakako ne u seksualnom pogledu jer su s te strane odvratne - nego u psihološkom smislu, tj. nikada mi nije bilo jasno kako one žive i zašto uopće postoje kada ih nitko ne voli. Ako ste vi ružna žena, možete li nam malo objasniti svoje poglede na svijet.
Recimo, kako vidite svoj položaj. Svi muškarci - neovisno o tome što govore kada žele dati bolju moralnu sliku sebe - žele lijepe, zdrave, seksualno privlačne žene, a vas nitko ne želi osim možda nekog impotentnog debelog jadnika kojemu je hobi igranje rpg-igrica na kompjuteru i kopanje nosa, ali i on svejedno mašta o nekom boljem od vas samo što na svoju žalost ne može dobiti bolje.
Laž je i da su ružnije žene u duši ljepše od onih koje su tjelesno privlačne. Iz osobnog iskustva sam došao do zaključka da su ružne žene uglavnom duboko frustrirane osobe, neurotične, sklone histeričnim ispadima i slično; uglavnom, puno su neugodnije društvo od onih normalnih, smirenih i zdravih žena koje ne opterećuje vlastita tjelesna inferiornost te se toga mogu lakše posvetiti drugim stvarima.
Ružne žene su praktički isključene iz seksualne selekcije, teško mogu očekivati da će naći zadovoljavajućeg partnera, a to mora biti strašno frustrirajuće. Ne znam kako netko može normalno živjeti s takvom spoznajom. Kako se vi, kao ružna žena, nosite s time? Jeste li neprestano u depresiji? Preusmjerujete li svoj seksualni nagon u druge aktivnosti? Maštate li o plastičnoj operaciji? Čitate li literaturu za samopomoć?"
Ovo je post sa foruma Indexa, i napisan je od strane jednog muškarca. Mene zanima sljedeće: Po kojem kriteriju se određuje tko je lijep a tko ružan?
Ne postoji općenita ljepota. Svatko je lijep na svoj način. Neki više, neki manje. Tko si uzima uopće za pravo postaviti pitanje kako to "ružne žene" žive? Kao da su neki izrod i kao da uopće nebi trebale postojati. "Puno su neugodnije društvo od onih normalnih, smirenih i zdravih žena". Govorite kao da one nisu normalne samo zato što su, navodno, "ružne". Tko uopće može odredtiti da li je netko lijep ili ružan? Nismo li mi svi samo ljudi? Zar smo postali toliko površni da sad te, kao "ružne" žene stavljamo u zasebnu kategoriju koja ne živi kao ostatak populacije već na neki drugi, manje vrijedan način, i to samo zato što je navodno "ružna"?? Puno pitanja. Ljudi uzimaju previše slobode kad pričaju o drugim ljudima, koji nisu kao oni. Osim toga, ovaj post je napisao jedan muškarac. On se osvrće na "ružne" žene kao da one zagađuju okoliš svojom pojavom. Shvaćam da se post vjerojatno temelji na osobonom mišljenju. Moje osobno mišljenje je da ste vi jednostavno umišljeni. Pišete o ženama, i to kao "ružnim" ženama. Pretpostavljam da ste svi vi muški manekeni, besprijekornog izgleda. Što mislite kako je ženama kad prođu pokraj gradilišta i kad im oni bauštelci dobacuju tko-zna-kakve komentare? Iz osobnog iskustva znam da nisu svi Brad Pitt. Ispričavam se ako sam ovime nekoga povrijedila.
Smeta me to što se jedan muškarac usudio postaviti kriterij o ljepoti žena i kritizirati sve što je izvan tog kriterija. I što se zbog njega moja jako dobra prijateljica rastužila, jer osim toga što površna okolina kojom smo okruženi gleda samo izgled tijela, ovaj post je iskritizirao sve što nije na razini tzv. holivudskih ljepotica. Ne bih željela nikoga vrijeđati, ali stvarno je debilizam što je našem društvu, koje bi kao trebalo biti inteligentno i civilizirano, ideal ljepote jedna manekenka upravo svježe preuređena u Photoshopu. Tisuće cura pada u depresiju jer je par ljudi odredilo nekakv ideal ili kriterij ljepote, kriterij u koji one ne spadaju.
Ljepota dolazi i iznutra i izvana. Svi ljudi su lijepi na svoj način.
Ako je netko ružan, ružan je iznutra. Fizičku ljepotu nitko nema pravo određivati niti postavljati kriterije za nju.
Žalosno je da je čovječanstvo toliko površno....
Demokracija – vladavina većine. Ajde, to je dobro, ljudi izaberu što žele pa su sretni. No, ne izaberu baš svi. Većina da, a što je onda s onom manjinom koja je vječito nezadovoljena? Nemojte me krivo shvatit, ne govorim ovo na nacionalnom nivou, već zbog toga što se ekipa povodi za nečim što zapravo ne vole, ali misle da je to cool, pa onda – mi smo cool ako to provodimo. Ne mora biti, ali trebali bi imat bar malo razumijevanja za onu manjinu koja to ne voli, pa im barem na trenutak popustit da budu barem malo zadovoljni. Bolje išta nego ništa.
Moj primjer – recimo da ste na tulumu. Recimo da ste na tulumu za Novu godinu. Puštaju Thompsona (nije da imam išta protiv njega – mislim, nemogu ni imat jer ga niti ne poznam, ali jednostavno ne volim njegove pjesme) sa čime, u ovom slučaju, ja, a i još nekolicina ljudi (znači manjina) nije oduševljena. Uporno molimo DJ-a da nam pusti barem nešto od strane glazbe. Zbilja nismo tražili puno – samo jednu pjesmu, tek toliko da se razbije ta «Thompson monotonija». No, naš DJ, blago rečeno, primitivac (sorry A.) nas «od*ebva» i kaže da je njemu bitna samo većina, a nas par tko j***.
Usput, ja ovim postom izražavm svoje osobno mišljenje, i pritom ne mislim da bi manjina trebala bit zastupljenija od većine, ali isto tako nebi trebala biti skroz zanemarena, kao u ovom slučaju.
Ako se tih par ljudi ne osjeća dobro na tom eventu, tulumu ili čemu već, onaj tko je tamo «in charge» bi se trebao pobrinuti da se svi dobro osjećaju, i pojedinci i ovi koji su u većini.
Isti slučaj sa zanemarenošću manjine, ali što je puno veći problem od ovog mog, jer ovo moje teško da se problemom može i nazvati.
Djeca sa posebnim potrebama. Naša draga zemlja za tu djecu ima jednu jedinu ustanovu: bolnicu u Bistri, koja se k tome nalazi u dvorcu nulte kategorije, koji nije namijenjen tome da u njemu budu smještena djeca kojoj je potrebna 24-satna njega i prisutnost specijaliziranih za to osoba. Jedna bolnica koja prima 115 djece od njih par tisuća. S time da ni tih 115 nije zbrinuto kako spada. Ne želim sada u detalje, jer je to jednostavno strašno.
Znam da sam rekla da ne mislim na nacionalni nivo, ali ovo spada u to.
Kao što sam rekla, onaj tko je «in charge» bi se trebao pobrinuti za svakog pojedinca – poglavito za one koji se ne ojsećaju dobro, au ovom slučaju su to djeca. Kod nas to gotovo nitko ne čini. Očito se ljudi «in charge» brinu samo za ljude «in charge».
Vladamo li mi kako spada?
I don't think so…
Ah! Još samo 5 dana i onda 3 tjedna uživancije.
Totalno sam se uživila u praznike i blagdane ove godine. Prošle godine mi se to nekako činilo isforsirano. Možda zato što su mi želje bile dosta nerealne i blago rečeno, neispunjive. No, opet, dosta njih se, na moj opći šok, ispunilo. U detalje neću ić, jer bi jednostavno bilo previše osobno. I tako, zadnjih tjedan dana skačem i ludiram se po stanu slušajući božićne pjesme, i naravno, pjevam na njih i uspješno dovodim sve pristune do stanja ludila. Živim za sljedeći petak, jer zbilja trebam odmor od škole.
I da, ima još jedna stvar po kojoj su ovi blagdani posebniji od svih prošlih. Konačno sam shvatila da nije sve u poklonima, tj. stvar uopće nije u poklonima, već u nama samima, u tome koliko ljubavi i pažnje poklanjamo drugima, kako se ponašamo prema njima. Shvatih bit Božića, ali doslovno ga shvatih i veoma sam sretna zbog toga. Ljubav je sve.
Stvar uopće nije u poklonima… mislim, nije, ali opet, lijepo je kad vas voljena osoba iznenadi nekom sitnicom kojoj se niste nadali. U određenim slučajevima, pokloni su opipljiv dokaz nečije ljubavi, iako se uglavnom kupuju zbog ne znam čega i neki ih ljudi smatraju obavezom. I zato troše novac bzvz na nešto što će brzo nakon Božića bit zaboravljeno. Što se mene tiče, evo mojeg popisa želja:
1.Harry Potter: Darovi smrti
2. Neku fancy torbicu (otkrih svoj fetiš: torbice, torbice i samo torbice!)
3.Želim da sve meni drage i bliske osobe dobiju što god će zaželjet i da budu sretne
To bi bilo to. Klišej od posta. Ali zbilja mislim sve što sam napisala, koliko god bilo puno klišeja. Sada se idem posvetit slušanju pjesama.
Sve vas volim.
Cinestar. Idem tamo otkad se otvorio. I uvijek sam se pitala (a pouzdano znam da nisam bila jedina) zašto Cinestar nema 3. kata. Isprva sam mislila da su se zabunili/da se jednostavno šale sa ljudima i sl. Istina je izašla na vidjelo ove subote, u 20:50 h. Nakon pogledanog filma (Bratz!!!!), odlučile smo upitati gospođu na infopultu zašto/kako Cinestar nema 3. kat. Ana je provalila da je to zato što se 3. kat nalazi u Avenue Mallu. Zbijale smo šale, ali smo ipak odlučile pitati. Skulirale smo se i uljudno upitale ženu na info blagajni. Nekolicina ljudi pogledala nas je kao da smo pali sa Marsa, ali nema veze. Vrijedilo je. Cinestar ima 3. kat, ali na njemu se sijeku kinodvorane pa ga zato nisu ni napisali. No, opet mogli su barem napisat na onu tablu 3. kat pa pored toga ništa ili nešto slično.
Uglavnom, misterij riješen.
Šalu na stranu, ovo sa 3. katom je bilo samo kao uvod.
Znam da sam samo tinejdžerica i da je ovo razdoblje u kojem tek učim kako živjeti i općenito učim o životu. No zbilja me zanima,zašto ljudi rade neke stvari (kojih su i te kako svjesni) kojima namjerno povrijeđuju druge, te si usput još utuve u glavu da taj netko koga žele «povrijediti» je to zaslužio zbog nečeg/nekog, što em je prošlost, em se više nitko ne opterećuje tim. Također, ljudi koji bi ti trebali bit frendovi (pod navodnicima), ponekad, učine ti više toga lošeg nego oni koje zbilja mrziš.
Hladnokrvno spuštanje cure koja je ludo zaljubljena na zemlju izjavom «Gle, ti nemaš šanse kod njega» je okrutno. (Nemogu opisati koliko mi je žao što sam to rekla! Na to nisam imala apsolutno nikakvo pravo i imaš se svako pravo ljutit na mene.Jedino što mogu reć je da mi je najiskrenije žao.) Ahm, da. Ja sam to napravila. I vratilo mi se.
Glupo, beskrajno glupo. Ljudi bi trebali imat toliko mozga da, ako već idu reć nešto «loše» da to kažu ublaženo, ne da to bude grom iz vedra neba. Velika je razlika između nečega što je priopćeno na lijep način i onoga što je priopćeno gotovo hladno, s namjerom da vas pogodi i povrijedi. No, opet, neki ljudi jednostavno nisu svjesni načina na koji neke stvari priopćuju drugima. Hladnokrvno doć frendici i reć joj «Ti se njemu ne sviđaš, ohladi od njega, postoje drugi» kao da recitiraš neku veselu pjesmicu. Nisam imala komentara na to. Nemam ni sada. Jednostavno, ostavila me bez teksta, onaku, malu, jadnu i poniženu. Ljudi, postoje i drugi načini da se to kaže! I da, na kraju to što mi je rekla uopće nije bila istina.
Stvarno ne razumijem. Zašto nebi malo promislili prije nego što kažu nešto za što je mogućeda povrijedi nekog/čime mogu sj***t sami sebe? Sada sigurno mislite da ja mislim o sebi da sam u tom pogledu savršena, da uvijek kažem ono što treba. Ne! Ja baš to najmanje radim. Rijetko kad promislim prije nego što nešto kažem. I upadam u riječ. Pokušavam se promijenit. Stvarno.Imam par svojih bisera, ali tko nema?
S druge strane, neki ih ipak imaju malo previše…
Tračanje. Gotovo u svim člancima koji su se bavili tom temom piše da je to najnormalnija stvar na svijetu i da je sasvim prirodno tračati svoje susejde/prijetelje/nekog putpuno nama osobno nepoznatog, ali popularnog, s tim da taj netko vodi veoma zanimljiv životi spunjen juicy detaljima. Realno gledano, tračanje je nazobilazno. No opet, postoje bezazleni tračevi i oni izmišljeni/prošireni upravo s namjernom da nekog povrijede. I sama ponekad tračam sa frendicama, ali to je bezazleno i čisto iz zabave. Ovaj drugi oblik prelazi sve granice dobrog ukusa. Ljudi koji to rade got to have some serious issues. Ili su jednostavno preiskompleksirani iznutra pa time liječe svoje kompleske. Bilo kako bilo, ne volim tračanje, iako ga se stvarno ne može izbjeć. A, i nije da gorim od želje da saznam tko se kome sviđa i zašto. Imam boljih stvari u životu od bavljenja tuđim životima.
Well, that's all folks!
Untill I write again…
Bye-bye
Pozivni broj za Rusku Federaciju. Najveća zemlja na svijetu. I definitivno najkompliciranija zemlja koja pripada G8.
No, da krenem ispočetka. Malo povijesti prvo.
Sve je počelo 860. godine. Tada je za prvog vladara države koju su ujedinili Varjazi okrunjen Rurik. No, prava povijest Rusije započinje tek 988., u doba kneza Vladimira kada prihvaćaju pravoslavnu vjeru i time započinju izolaciju od ostatka Europe. U 13. stoljeću invazijom Mongola, Rusko kraljevstvo se raspada (kako i zašto? Zašto to ne piše?). Zatim, u 14.stoljeću se kao neovisno kneževstvo počinje isticati Moskovska Kneževina. Imala je dobre odnose sa Tatarima, pa se kneževina počela širiti i na okolna područja, Ivan III. i Ivan IV. Grozni su ubrzali širenje iliti ekspanziju države te udvostručili njezin teritorij. Naposljetku, Ivan Grozni se okrunio za prvog ruskog cara. Nakon njegove smrti, započinju borbe za prijestolje, iz koje kao pobjednici izlaze članovi dinastije Romanov i počinju vladati. U vrijeme Petra Velikog, Rusija doživljava svoj preporod. On je, naime, reformirao Rusiju po uzoru na ostale zemlje zapadne Europe, te je osnovao novu prijestolnicu, Sankt Peterburg.
U sljedećim stoljećima, Rusija je kolonizirala gotovo sva susjedna područja, za razliku od zapadnoeuropskih zemalja koje u to vrijeme koloniziraju zemlje Novoga svijeta. U 19. stoljeću, često je političko nasilje. Car Aleksandar je ubijen u atentatu, a posljednjeg ruskog cara Nikolu II. sa vlasti su svrgnuli boljševici. Nakon njegovog svrgavanja s vlasti, Rusija postaje republika. Vlada koja je tada vladala nije se uspjela učvrstit, pa je vlast nad državom preuzela stranka Boljševika (iliti komunista) predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom. Učinili su to Oktobarskom revolucijom. Nakon toga je uslijedio građanski rat koji je trajao 4 godine. Boljševici su tada pobijedili, Moskva je ponovno postala glavni grad. 1922. Rusija je postala Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, tj. SSSR.
Nakon Lenjina na vlast je došao Josif Staljin. On je započeo čišćenje stranke, vojske i države. U tom razdoblju, mnogi su na namještenim suđenjima bili osuđivani na dugotrajan zatvor ili smrt. U 2. svjetskom ratu, SSSR je imao najveći doprinos u pobijedi saveznika, ali je i imao potpuno razoren zapadni dio zemlje. Završetkom 2.svjetskog rata započinje Hladni rat sa, u politici potpuno suprotnim i vodećim u demokraciji tada, SAD-om. Za vrijeme hladnog rata, SSSR je uspjesima u svemiru i stvaranjem nuklearnog oružanja skrivao neuspjehe poput zaostatka u gospodarstvu i društvenih tenzija.
1991. SSSR se raspao na 15 država od kojih je najznačajnija Rusija. Prvi demokratski predsjednik Rusije je bio Boris Jeljcin. Za vrijeme njegove vladavine je bio veliki porast kriminala, pa ga je stoga zamijenio Vladimir Putin.
Najvažnija sporedna stvar u Rusiji: Vodka.
- Vodka u ruskome znači «vodica» ili «mala voda».
- Knez Vladimir navodno je izabrao Kršćanstvo umjesto Islama upravo zbog votke.
- Prva votka je napravljena u jednom samostanu u Moskvi tijekom 15.stoljeća
- Prije se uglavnom koristila za svrhe liječenja i prodavala se u malim boćicama. Ljudima se preporučalo da uglavnom uzmu nekoliko kapi. Naravno, neki su shvatili da je to zapravo jako fino, pa su to počeli češće konzumirati.
- Stolichnaya Vodka se danas smatra kao autentična votka iz Rusije. Napravljena je po standardu za rusku votku koji je napravio Dimitrij Mendeljejev (za one koji ne znaju, tvorac periodnog sustava elementa)
- Nije vezano drito uz votku.
Znate li da osobe koje imaju krvnu grupu «0» ne podnose alkohol? U smislu da se jako lako napiju – već poslije prve čaše.
Najbolji način da se pije ruska votka:
Bocu votke ostavite u ledenici dok ne dobije tanak sloj leda po sebi. Votka će možda biti malo gušća, ali se neće pretvoriti u led, a toči se gotovo kao maslinovo ulje. Također, u ledenici držite 2-3 čaše iz kojih ćete piti votku. Nakon svake čaše, popijte nešto što nije alkoholno. Ako ste pravi Rus, to nećete raditi. Barem ne nakon prve čaše.
Ako mislite popiti malo više (čitaj: puno), evo načina kako da izbjegnete mamurluk sutradan. Evo što napraviti prije nego krenete na tulum sa puno votke: pojedite zdjelice zobenih pahuljica sa 50 grama votke. Ako to učinite 2 sata prije nego što krenete na tulum, pripremit ćete organizam i spriječiti negativan utjecaj na tijelo (u nekoj mjeri). Trebat će vam više vremena da se napijete.
Tijekom tuluma, probajte piti samo votku. I naravno, jedite nešto uz nju- to također odgađa pijanstvo. Nikako je ne miješajte sa colom zato što se tako najbrže napijete.
Sljedeći dan pojedite gustu juhu sa mesom, od piletine ili bilo kojeg drugog mesa ili napravite ono što Rusi rade: popijte onu kiselu tekućinu iz staklenke od kiselih krastavaca. Pivo je u bilo kojem slučaju loša ideja. Ako ste bili samo pripiti – popijte 200 ml vode sa 2 kapljice običnog alkohola.
Ako ste bili jako pijani, povećajte broj kapljica na 5-6. Ili popijte 200 ml čaja od mente. To bi vas trebalo otrijezniti.
Mongoli su za triježnjenje koristili sušene ovčje oči u prahu koji bi dodali u 250ml soka od rajčice. Zanimljivo.
Votka je sama po sebi izvrstan lijek za mamurluk.
Uživajte. I ne pretjerujte, štoviše, bilo bi bolje da uopće ne pijete votku.
Dedicated to: my dear Russian friends - Ana,Eva & Monicci. Hope you like the post, although I wrote mostly about votka (to me, the best thing ever came out of Russia)….
Pusek u nosek!
Znate ono, kada napravite nešto za čime ste žudili već neko vrijeme, tj. dosta dugo? To bi svi trebali znati. Ljudi oko vas pitaju «Je li to tvoja, i samo tvoja odluka?». Naime, oni su, kao i vi, uvjereni da je to najbolje za vas, štoviše za cijelu okolinu. Zatim, kada napokon napravite to što mislite da je ispravno i da je to jedino ispravno, osjećate olakšanje. Neko vrijeme. Par sati, preciznije. U to vrijeme spremno pripremate planove za dalje, za vašu, hmm, budućnost? Nepostojeću budućnost. Bolje rečeno, budućnost koje nikad neće, niti bi trebalo biti, za što ste vi do tog trenutka bili uvjereni da je to jedino ispravno. Nakon što shvatite kakvu ste pogrešku napravili, plačete. Do besvijesti, tj. barem ja plačem. Za vas, koji čitate ovaj blog ne mogu reći isto pošto vas (većinom) ne poznajem toliko dobro koliko poznajem sebe. No, i moje poznavanje same sebe trenutno je pod upitnikom. Suze ne mogu vratiti vrijeme, niti izbrisat ili ispraviti neke stvari. Onu su ovdje da nam, na neki način, pomognu da lakše prebrodimo takve «ispravne odluke», na nama počinjenu nepravdu i sl. Ja često plačem. Zbog totalno stupidnih razloga, iako se ponekad nađe onaj, pravi razlog koji bi svakog nagnao na plač. Ponekad mi jednostavno dođe, onako, samoj od sebe, pa plačem. Nemojte me zbog toga smatrati čudnom (iako imate i više nego dovoljno razloga da me takvom smatrate). Ja sam kakva jesam. Promijenit ću se kad vidim da je promjena zaista potrebna. Donošenje maloprije spomenute ispravne odluke natjeralo me da zamislim kakva sam ja zapravo osoba. Znam li uopće što hoću? Uglavnom, DA. Znam li što očekujem od sebe? Da. Što želim? Ne. Što mi je trenutno potrebno, a što ne? Opet, ne. Pa, mislim da bi sada odgovor na ono pitanje «Znali uopće što hoću?» glasio: NE. Često idem protiv same sebe, ne slušam ono što JA zapravo govorim. Zanemarujem ono što JA zapravo želim. Previše put sam se povodila za masom. Znam da nisam jedina, da ima još puno ljudi koji su baš kao i ja. Polu neshvaćeni, u općem neznanju što žele od života.
Ljubav: jedno veliko megasranje (ispričavam se na izrazu). Ne generaliziram. Govorim iz vlastitog iskustva. Toliko me puta bacila na dno zato što sam voljela onog koji nije volio mene. Toliko puta sam plakala zbog nje. Još uvijek plačem. Varljiva je. Često je miješam s opsesijom. Upravo zato nisam znala što zapravo osjećam: Amor o Obsession? I totalno me zbunila. Ona moja «ispravna» odluka ispala je totalno kriva. Njome sam povrijedila samo sebe. Za ono što sam mislila da je ljubav, ispalo je opsesija. Dok za ono, što sam smatrala nekom vrstom povlastice i uzimala zdravo za gotovo, to je ispalo kao ljubav. Toliko o mojoj «ispravnoj odluci». Uostalom, naslov vam sve govori.
Za sve one koji me vole unatoč svemu.
Rekla bih - oboje.
Potreba za hranom je najprirodnija potreba. Svi moraju jesti. U potpunosti suzbiti tu potrebu je zbilja bolesno. Ako baš želimo smršaviti, postoje 100 puta bolji načini od izlgadnjivanja, povraćanja ili pljuvanja hrane. Postoje razne dijete koje nam pružaju uravnoteženu prehranu. No, skrenuh s teme. Današnje društvo je postalo ekstremno što se tiče prehrane. Svi odlaze na tzv "divlje" dijete (čitaj: izgladnjuju se) ne razmišljajući o posljedicama tih u potpunosti nezdravih dijeta.
Anorexia je stalna borba. Tijelo traži hranu, a mi je odbijamo unositi. Suzbijanje prirodnih potreba zahtijeva jaku samokontrolu. Neki se čak izgladjnuju samo da dokažu koliko su u stanju kontrolirati sami sebe. Misle da se nemogu dokazati na drugi način pa zato pribjegavaju extremima. Ili jednostavno neznaju kako drugačije privući pažnju.
Bulimija je za one koji se nemogu odreći hrane. Možda previše filozofiram u ovom postu, ali jednostavno u zadnje vrijeme sam si opet nabila neke komplekse za koje znam da nemam (još kad bih samo sebe uspjela u to uvjerit - bilo bi savršeno). Počela sam... hm, zapravo nisam ništa počela, već sam prestala. Jesti. Jednostavno uvjeravala sam samu sebe da mi ne treba hrana. Sve što sam krenula jest, učinilo mi se previše. Prošli puta, mučila sam samu sebe 2 tjedna odbijajući hranu. Nakon početnog mučenja, sve je išlo glatko. Nisam više imala potrebu za hranom, a kile su se samo topile. Nakon 4 tjedna sam izgledala kao kostur. Doslovno. Sva odjeća mi je bila prevelika. No, ja sam smatrala da izgledam savršeno. Bila sam mršavija od svih. Na sreću, uspjela sam se na vrijeme izvuć iz toga.
Sve što vam imam za reć (a ne samo vama, već i samoj sebi, jer mi je postalo previše očito da ja sebe nemogu natjerat da normalno jedem) je - Nemojte se izgladnjivat. Koliko god se to lakše i brže činilo od onih normalnih dijeta. I ako mislite da nakon toga nema posljedica, potpuno ste u krivu. Dok nisam jela, moja alergija je uzela maha i koža me stalno peckala i jedva sam se suzdržavala da se ne izgrebem do krvi svake sekunde. Zamrzila sam 70% hrane koju sam prije uredno jela. Mjesečnicu tada nisam imala 5 mjeseci, a još uvijek mi nije normalizirana. Izgladnjivanjem sam potpuno izgubila imunitet i bila sam gotovo stalno bolesna, a tako izgubljen imunitet se teško vraća. Unatoč tome što pijem vitamine i sl. Od tada, alergija mi nepodnošljiva. I postala sam alergična na još par stvari.
So people, ako vam je toliko stalo da imate liniju iz snova, vježbajte, pazite da ne jedete previše i to je to. Izgladnjivanje nije rješenje. A mislim da danas nema normalnih ljudi koji bi željeli izgledati kao one manekenke na modnim pistama.
To je sve za ovaj post.
Nadam se da vas nisam zagnjavila.
Dedicated to: mojim roditeljima koji još uvijek imaju živaca tjerajući me da jedem. Ne znam što bih bez njih.
Pusa svima!
Današnje društvo je jednostavno postalo prepovršno. Svi govore ono što misle i prije nego što to izgovore ne pormisle dali bi to što se spremaju reći moglo nekoga povrijediti. Neki smatraju da imaju pravo povrijediti ljude samo zato što govore istinu. I uporno im tu istinu i okrutnu stvarnost nabijaju na nos. To je uredu ako govorite odraslima, ali nije uredu ako govorite tinejdžerima od 16 godina kojima komlpekse nabija svaki komentar o njihovom izgledu.
Često se događa da žene koje rade u dućanima nemaju baš dlake na jeziku. Jednom me tako žena u Orsayu osramotila pred cijelim dućanom. Kupovala sam hlače i sve su mi bile prevelike straga. To sam nezadovoljno rekla svojoj mami, a u blizini je bila prodavaćica koja se osjetila pozvanom da to na sav glas prokomentira. Bila sam tada 7. razred.
"A dijete, šta ću ti ja kad nemaš guzicu! Nisu ti hlače krive za to. Ti bi još trebala kupovat na dječjem odjelu!" Tada me moja mama bijesno izvukla iz dućana. Nikad više nisam ušla u taj Orsay.
No, takve prodavaćice su rijetke. Hvala, da ne velim čemu. Ali zato ima pun k*rac onih koje te gledaju onim pogledom. Znate na kaj mislim.
Puno gore su živčane žene koje su ljubomorne na sve oko sebe kad shoppingiraju.
Prekjučer sam išla u shopping. Kupila sam već dugo željene traperice. U dućanu u kojem sam ih kupila drže normalne brojeve, fali ima malo više manjih brojeva, no bolje to nego da je sve ogromno. Dok sam isprobavala hlače u kabini, jedna starija žena (koja je usput bila prekomjerne težine) se izderavala na prodavaćicu. Razgovor je otprilike tekao ovako:
Gospođa - Kakav je to butik u kojem nema odjeće za nas, malo jače građene žene? (ne želim nikog vrijeđati, ali smatram da žena nije iskoristila pravu frazu da opiše svoj izgled - najveći broj u dućanu je 46)
Prodavaćica - Gospođo, već sam vam rekla da nam je najveći broj 46, ako vam to ne odgovara ja vam nemogu pomoći.
Gospođa - Nevjerojatno! Kakav bezobrazluk! U današnje vrijeme više nikog nije briga za starije žene, svi se samo brinu za one anoreksične balavice!
U tom trenutku sam izašla iz kabina i upitala prodavaćicu dali kojim slučajem imaju manji broj jer sam se bojala da su mi te koje sam trenutno imala u ruci malo prevelike. Prodavaćica me upitala koji trenutno imam broj. Odgovorih joj 36 i da bih trebala 34, ako ima. Prije nego što mi je prodavaćica išta uspjela reći, dotična gospođa nas je obje počastila veoma lijepim riječima, usput me nazivajući gupavom anoreksičarkom i govoreći mi da ubuduće nešto pojedem prije nego što odem u shopping ( a ja njoj preporučam da preskoči obrok - ili par njih, prije nego što ode terorizirat žene koje rade u buticima). Bila je toliko crvena da sam imala osjećaj da će joj svaki čas para početi izlaziti kroz uši i zatim je izletjela iz dućana ljuta ko ris. Žene koje su bile u dućanu su se samo blijedo gledale.
Prodavaćica mi je mirno rekla da ne drže broj 34. Otišla sam na blagajnu, platila i krenula doma.
Bila sam lagano u šoku.
Ljudi bi stvarno trebali razmislit o onome što bi htjeli reć prije nego što to kažu.
In the day, in the night
Say it right, say it all
You either got it
Or you don't
You either stand or you fall
When your will is broken
When it slips from your hand
When there's no time for joking
There's a hole in the plan
Dedicated to: Eva, the best friend in the whole world
P.S. idemo danas u one dućane i izvrijeđat ćemo prodavaćice!
Pa-pa svima! Do sljedećeg posta...
